Čudnih li čuda našijeh.
Bojimo se rata, plašimo se mira. Prezamo jednako i od laži i od istine.
Od bajatog pravimo svježe. Od hablećine napravimo gospodina. Pametnog saplićemo dok ga ne načinimo budalom. A od insana skromnih dometa, u svakoj pređi, načinimo intelektualca.
Pa pojede znanje “ko Panto pitu”
I kad azdiše nemreš živjet od njega.
Ne ubjeđuj se sa svakim. Na kraju se, samo, suprotstave tvoje riječi sa tuđim. Da bi pobijedio moraš biti glasniji.
Ne razbacuj se sa mišljenjima. Daji ih samo ako ti ih traže. Ako te
mogu razumjeti. Da te ne “popljuju” tvojim vlastitim riječima. Krivo shvaćenim.
Ne vrijedi govoriti. Jos manje šutjeti. Najgore je kad ništa ne znaš ,a misliš da sve znaš.
Životom treba ići “između” bitnosti i nebitnosti. Ni pretih ni preglasan. Ni prevažan ni nevažan. Ni bogat ni kokuz.
Jednostavno, sredinom. Dokle?
Pa do onog dijela puta što ga zovu “donekle”.
Suad Kika Prndelj
