Dođe moja kona prije par dana da pijemo jutarnju kafu. Čim je ušla vidim joj na licu da je plakala. Sjede, i poče otpuhivati.
Pitam – šta se desilo?
Umrla Ibrina žena, reče i zaplaka glasno. Ibro je naš komsiija, ljudina.
Ja se nasekirah! Dvije godine od mene starija. Žao mi!
Noge mi zadrhtaše.
Prvo se počnem čuditi, a onda zaplakah i ja.
Draga i dobra žena, a i Ibro njen životni pratioc, insan pravi. Komšije za poželjeti. Kažem ja svojoj koni da odmah odemo do Ibre, da upitamo treba li mu išta, da pomognemo, da izjavimo saučesće, da podijelimo bol s njima.
Ne rekoh vam da je moja kona malo nagluha.
Izađemo nas dvije iz mog stana, pa pješke na četvrti sprat.
Suze me oblile, žao mi, duša me boli.
Skrušene u žalosti pozvonimo na Ibrina vrata, a vrata otvori Ibrina žena.
Auuuuu!
Otkud ona na ovom svijetu!? Rahmetlija živ i zdrav, da življi ne može biti.
Na licu Ibrine žene vidi se tuga i suze u očima..
Ništa nama jasno nije.
Vidimo da je plakala. Sada znamo da nije ona umrla. Onda može biti da je umro Ibro.
Nije red sada ispitivati ko je umro, vec zaplakati kako je red.
Padosmo mi njoj u naručje i počesmo plakati. Ta naša gesta ganu našu komšinicu, te kona pustila glas. Kako ona pusti glas zajauka, tako i mi zacvilismo, ko da smo najrođenijeg ukopale.
Uđitee, uđite!
Puna kuća ljudi. Na sećiji sjedi Ibro.
Nije ni on umro.
Tek tad u meni nakupljene emocije poput erupcije eksplodiraše, te počeh jecati i proizvoditi neobične i neljudske krikove.
Kako zaplakah ja, kona mi se pridruži, a u plakanju nam se pridruži Ibro, njegova žena i ostale komšije i prijatelji.
Tješe oni nas, tješimo mi njih.
I kamen bi proplako kako smo nas dvije zavijale.
Smirimo se,sjednemo i šutimo, pokušavajući iz njihove priče saznati šta se dešava i zbog koga se tako isplakasmo.
Kroz priču skontamo da je Ibrina mama umrla, da je imala devedeset godina, i da se ugasila od starosti..
Posjedile mi otprilike pola sata, pozdravimo se, ponudimo pomoć, u slučaju da zatreba i bježi kući.
Silazimo niz stepenice, ne smijemo se ni pogledati, jer ako se pogledamo stubište će se prolamati od smijeha.
Ušle smo u stan i pustile glas. Smjeh se prolamao stanom. U napadu smijeha kaže kona meni da ni za najrođenijim nije toliko plakala i drečala koliko zbog Ibrine mame. Nije ni Ibro! Bio je sabraniji od nas dvije. Mi smo njega rasplakale.
Ja svojoj nagluhoj koni vise ništa ne vjerujem.
Ona je ekspert za dezinformacije.
glasstoca.ba
