NEMA DALJINE DA NAS UDALJI NIT ZABORAVA PA DA ZABORAVIMO
Nema čudnijeg mjesta od našeg. Ili smo mi najčudniji od svih čudnih ljudi. Taman ko da smo harpunom nabodeni pa zauvijek, poput lovine, tu bačeni. Ili na belemcuk privezani. Nema daljine da nas od njega udalji nit zaborava da ga se zaboravi. I ta čudesna ljubav prema njemu nigdje se iz srca ne pomakne i kad ovdašnji insan prevali duga vremena i velike razdaljine.
I danas se nagolubilo. Sve mirise na kišu. Staro društvo prkosi nevremenu. Skupilo se, poput vrabaca pod strehom, i prebire prošlost.
Čime smo se bavili birvaktile?
Bili smo podijeljeni u mahale. I nije se moglo tek tako otići u “tuđu”. A u njoj prdoklačiti ? Ni pomisliti. Svaka mahala je imala svoje serife. Svoje običaje i rasporede. U proljeće, kad olistaju drenjine, drenovali bi se. Šibali se drenovim olistalim graninama koje su stvarale nesnošljivi svrab. Ili bi, po okolnim brdima, vodili prave male ratove kamenjem. Bacaljkama.
Gađali bi curice špenama i rijetko koja “najlonka” bi ostala čitava.
Bilo je razbijenih glava i krvavih gnjata.
Loptanje? Eh, gdje se god moglo postaviti četiri kamena ili na zidovima nacrtati gol ganjala se lopta. Desetine takvih kutaka bilo je po cijelom gradu. Igralo se gumenom loptom koju bi probusili ugrijanom pletecom iglom da ne bi previše odskakivala. Komšiluk se ljutio jer je igra remetila mir. Ili bi udarci lopte, ako je gol nacrtan na zidu, stvarali buku. Često bi razbili i prozor a nerijetko bi lopta upala u tuđu avliju. Kasnije je pravi pravcati fudbal zamijenio gumenjak.
Svi ti nestašluci bi završavali sretno. Rijetko bi stradala lopta. Tada bi se nama bacila natrag pretvorena u rezance.
Dugo nisam vidio ta mala igrališta i nekoga da se igra na njima. Taj svijet je nestao. Sklonio se u sjecanja.
Svo to igranje bilo je ,zapravo, pripremanje za ljetni turnir mahala.
Bio je to događaj godine u Stocu. Igrao se na igralištu iza škole. Dugo godina bio je to makadamski teren prepun kamenja. Tek kasnije je betoniran. Sve to dešavalo se za vrijeme učeničkih raspusta i u vremenu kada bi stolački studenti provodili ljeto u Stocu. Tradiciju turnira odrzavale su poznate ekipe.
Ćuprija , Lučina, Torpedo, B.Pero, Uzinovići , Tice, Juriš sa Poplatske visoravni i Ziga sa Osanjica. Kasnije su se pojavile i druge ekipe. Birinđi, Brade, 18. meridijan, Nota, Centar, Golo brdo ….
Na terenu i u publici vodili su se pravi mali ratovi. U mnogim ekipama igrali su gostujući igrači. Rodbina ili prijatelji. Ako bi neko prešao u “omraženu” ekipu druge mahale bio bi izdajnik. Kada je Ibro Mahmutović prešao iz Ćuprije u Tice rođeni brat nije cijelu godinu dana govorio sa njim.
Igrači su bili poznati i poštovani u svojoj mahali. U ekipi Juriša igrala su nekolika stasita mladica. Pravi gorostasi. Kada bi se pojavili na terenu u publici su komentarisali : uh, ovi bi na leđima trebali imati znak opasnosti ….
Skoro svaka ekipa imala je svoje okupljalište. Svoje kupalište i svoja mjesta druženja.
Danas sve to izgleda nestvarno. Omladine nema za toliki broj ekipa. Loptanja nema niti mahale imaju ratnika za stare bitke.
Samo distanca. Svake vrste.
Suad Kika Prndelj
