U nekadašnjem Stocu bilo je nekakvog reda. Znalo se kod koga se ide po savjet, ko je “radio Mileva” pa da doznaš sve tračeve, kod koga se moze zajmiti para a kod koga svratiti na kenčijanje.
Bilo je pričljivih a i onih sto trbuhom zbore. Ili pokretima tijela.
Tek bijaše to pitomina življenja po običajima palanke.
Učitelji tom životu davno su održali svoj posljednji čas a čaroliju žute dopisnice zamijenio je virtuelni svijet mobitela.
Malo je onih koji znaju da ja imam ,osim Kika, jos jedan nadimak. Bilbija. Kako ga dobih?
Moj pradedo Tale bijaše zanimljiv čovjek. Dopalo ga, u prvom velikom ratu, i do ruskog fronta .Promrzli mu nožni prsti pa mu ih amputirali. Vozio konjsku zapregu .Volio Tale popiti pa kad bi pao u sevdah znao bi podviknuti ” Pali Tale iz kubure male”.
Moj rođak bijaše toliko malen da bi uspio ponoviti to što Tale podvikuje. Nije mogao. A htio je.
Tek iz njegovih usta izlazilo je “Pa ta bilbija ma”
Tale odavno nije među zivima .Rođak postao odrastao čovjek.
Ostala upamćena ta rečenica. I uvijek kada bih izlazio iz haustora zgrade ,iz Cincine kafane bi podvriskivali “Pa ta bilbija ma”
“Eto Bilbije”
U ovim nesretnim vremenima neki pomisliše da se ovi sprdaju sa biblijom i dođe to na “nezgodno mjesto” Tek neko objasni o cemu se radi. Da to mene tako zovu.
U Šetnici živio Hapata. Zvali smo ga i Sole. Prepoznatljivo povijen u prevelikom kaputu često bi se spustio i sjeo na basamake kojima se penje na put za Šetnicu. Imao je te trenutke kad mu “kaslje koka” pa je galamio spominjući stotine mitraljeza i dozivao druge.
Prolazio Muhan Hrle zagradskom džadom baš kada je Sole sjedio na basamacima. “Koliko je sati ” pripita Sole. “Petnaest do kvarat”, odgovori Muhan. “Uh, zakasniću ” povika Sole. Hitro ustade i uhvati put pod noge.
U to vrijeme u Stocu su vjerski život vodili DumAnđelko, efendija Jugo i pop Slobo. Skupa bi ih vidjali na sjednicama skupštine grada, ispraćajima umrlih i u drugim prilikama. Moj otac bi im uvijek bio na usluzi da besplatno uradi sve sto je od njegovog zanata. Kad se uskovitlalo na ovim prostorima pop Slobo zovnu moje roditelje da pripaze na čeljad jer se nepoznati ljudi vrzmaju okolo.
E, sjedio Sole pod košćelom u Šetnici tražeći hlada. Oko crkve se čistilo dvorište pa se sakupljeno stavljalo na jednu gomilu. Onda palilo. Digao se dim uvis pa se digao i Sole ispod košćele. Mislio da je izbio požar. Počeo dozivati “Dumo, dumo, izgori ti đamija”
Pišem i smijem se. I drago mi što sam živio u tim nasmijanim vremenima.
Suad (Kika) Prndelj
