Kameni lanac
Dva velika prijatelja klesara Ilija i Vlado uvijek su se dokazivali svojim vještinama koje su pravili u kamenu.
Jedan je radio u Dalmaciji, a drugi u Crnoj Gori. Tamo su svoje zanate usavršili i bili poznati majstori. Vlado je pod stare dane odlučio da na svom zidu od dvije avlije iskleše psa od kamena. “U ovaj zid sam i svoju sjenku uzidao, mogu i jednu vjernu i dobroćudnu životinju. Bio sam dobar majstor klesar, ali loš učitelj svom srcu koje se stalno zaljubljivalo. Vodilo me je pod sve zvijezde i sazviježđa. Tamo sam upoznao i moju sadašnju ženu Marušku.”
Dok je Vlado tako razmišljao o svojoj prošlosti, iznenada se na kapiji pojavi njegov kum Ilija:
“Pomoz Bog, kume Vlado!”
Bog pomaže, moj kumašine!”
“Čini mi se da sam te prekinuo u tvom razmišljanju, negdje si odlutao. Šetao si svijetom, čitao sve visine i sve gradove i uvijek si radio za ljepotu kao za lijepu ženu.”
Poslije ovog kratkog, ali slatkoriječivog razgovora, ušli su u kuću na kafu kod Maruške. Pričali su od prošlosti koja je bila vrlo uzbudljiva i dinamična. Njihove priče ponekad su bile lijepe, a ponekad tužne i nevesele.
Ilija je prvi počeo svoju priču koja je bila pomalo nostalgična: ” Kako će disati kuće koje sam sagradio bez mog uzdaha. Kamenu sam dao život da trahe poviše zemlje. Gradio sam i crkve i džamije, zidao ogromne bedeme i dvorove. Čini mi se da sam dao i oblik vazduhu koji sam udisao samo da bih gledao sa visoka. Hodao sam mostovima koje sam sagradio i ništa mi nije ostao od ljubavi prema visini, sad volim prizemlje u tvojoj kući Vlado.”
Vlado je bio mnogo emotivniji u svojoj priči. On je klesao kamen za Osmogodišnju školu i Gimnaziju, koje su sagrađene na haremima (muslimanska groblja) u Stocu. Haremi su Božije kuće. To je Vlado dobro znao. Najveći grijeh koji može zadesiti čovjeka u njegovom kratkom vijeku jeste skrnavljenje kabura-grobnica mrtvih.
“Ko će mi odati priznanje što sam plakao za djecom koju sam morao ugraditi i uzidati u temelje škole. Sve njihove bašluke sklonio sam na tavan. Neka to budu temelji svijetla. Pokazaću cijelom svijetu da je njihov život bio, ali nije prošao.”
Kad je škola bila završena, Vlado je bio mnogo uznemiren. Stalno je sanjao djecu iz harema koja se sakupljaju u učionici škole koju je zidao. Nose svoje bašluke, raspoređuju ih po odajama, postavljaju na klupe i podsjećaju ljude da su oni još tu.
Ilija je prilikom napuštanja Vladine kuće primijetio na kamenom zidu kapije isklesano poprsje psa.
“Ovo je pravi majstorluk kume. Iskreno da ti kažem da si me mnogo iznenadio i čestitam ti na ovome.”
Prošlo je pola godine, kad eto ti Ilije ponovo u posjetu svome kumu Vladi. Opet su popili kafu, ispričali se i promuhabetili.
Na polasku Ilija je iz svoje torbe izvadio kameni lanac i poklonio ga kumu.
“Ovaj kameni lanac radio sam pola godine, ovo je poklon mom velikom prijatelju. Zaveži ovog psa, da ne ujede nekoga.”
Tako su se nekada vladali i družili prijatelji Ilija i Vlado.
Muhamed (Hamo) Elezović
