Od čijih si kuća?”

Na proljeće je Šantićeva okupana mirisom lipa i svojim dahom šarmira zaljubljene. Mladi momci i djevojke često nađu svoje stablo za pečat ljubavi. Ovjekovječe ga ključem na kori, svojim inicijalima u srcu. Parižani imaju svoje mostove i katance dok mladi Mostarci svoje lipe. Lebdenja na mirisnom ćilimu ljubavnog poriva su najslađi u proljeće, ali ta bajka ne bi bila čarobna da u tom periodu nije vrijeme avlijskih fildžana. Naime, pad sa ćilima se desi u momentu otvaranja avlijskih vrata:

– Od čijih si kuća?- rečenica upućena zaljubljenim od strane istražne komisije. Inspektor mama sjedi u vrhu i trijebi bižu nad vajnikom, dok je magistrica mahalskih nauka pored, a preko puta oglasna tabla mortaliteta i nataliteta.

Potkovane znanjem kreću u raspravu oko “prezimena”, koristeći se rečenicom upućenoj zaljubljenoj:

– Ne smiji se, znaš li ti sine, da prezimena nose i ugled i neugled?

Nakon pola džezve, u raspletu krvnih zrnaca, desnom obrvom se pravi konstatacija:

– Jednom davno mu je dedo napravio belaj (nered) na plesu u Abraševiću. Budi na oprezu, ipak imaju naznake nasilnog gena.

Međutim, obično prvo razlaganje ima i popratni kažiprst kojim se navodi dedina tetka i kako joj je mačka krepala pod sinijom. Tako su joj dale do znanja i naznake škrtosti. Pred sami kraj kafenisanja dolazi najbitnija vijest. Nena koja osvijetli obraz familiji analizirajući nalaze krvnih slika po sokaku.

“Mostarska prezimena”

Među prezimenima mostarskih porodica možemo uočiti veliku razliku i šarenilo. Neke su dobile imena po patronimu, neke po zanatu svojih predaka kao npr. Kazandžić.

Prezimena su, također, neki dobili po mjestu iz kojeg su im se preci doselili. Neki su dobili imena po životinjama kao npr. Zec, Patak. Zatim porodice koje su prešle na Islam za vrijeme Otomanske imperije, su ostavljali svoja kršćanska prezimena te ih samo prevodili na turski.

Primjer navodi novinar i publicist Zlatko Serdarević.

– Porodica Kurt je stara mostarska familija. Na turskom jeziku znaci Vuk. A istina je da su oni bili Vukovići, što je i dokazano”, rekao je.

Zlatko Serdarević se dugo bavio istraživanjem mostarskih porodica te nadodaje jedan analitički primjer:

– Porodica Džabić je dobila naziv po Džabama. Džabe su bili ljudi koji su kupili sredstva od uvakufljenih dućana.

U papirima možemo pronaći i prezimena nastala po hrani kao npr. Hošaf.

Na ulicama Mostara su brojne analize prezimena, koliko je Mostaraca toliko je i različitih tumačenja prezimena. Svako na svoj poznati liskalučki način nadodaje ili oduzima na značenju ili nastanku naziva.

Prezimena koja su se često znala naći na mjestu razjašnjenja su Kenjalo, Kenjar, Šagovno, Peško, Konjevod, Kokošar, Škutor, Prdavac, Šupalo, Ždero itd. Za prezime Ševa, Mostarci imaju običaj reći: “Sve je u kratkom i dugom slovu e”, te preko akcenta se dobiju dva prezimena.

“Nije Bogu hiće“

Prezimena su od velikog značaja za Mostarce. Kroz njih saznaju ko je bio dedo te imaju običaj reći: “Neće kruška pod jabuku” misleći da bar jedan dedin gen ima refleksije na potomstvu. Modernije rečeno, život je karma i vraća se kao bumerang.

“Kakav si ti Mostarac ako na tebi niko nije zaigr’o lopte?”

Mostarski sokaci i dijelovi grada su nosili nazive porodica koje su bile većinski vlasnici na tom području.

Kako Serdarević pojašnjava, nekad je u Mostaru bilo puno toponima i velika je šteta što su se mnogi od njih izgubili.

– Neki organizacijom, a neki politikom. Nazivi sokaka nam najbolje govore ko su starosjedioci Mostara. Prema mojim istragama ostalo je još oko 50 starih naziva u Cernici, Podhumu, Donjoj mahali, Zahumu, na Luci i u Starom Gradu. Pored sokaka ostali su i nazivi Đikovina, Šehovina, Raljevina i Bakamluk”, kazao je.

Mostarskim sokacima se i danas pričaju priče i smišljaju liskaluci koristeći prezimena. Liskaluci su upućeni na sva vrata ne obazirući se na slavu ili bogatstvo istih. Upravo je taj duh očuvao bistro plavetnilo iznad grada na Neretvi.

N1 televizije možete pratiti UŽI

Vaš komentar