Bez ljubavi neka niko ne ulazi u hram prosvjete, jer bit će nesretan, tim nesretniji što više zna, a manje voli
Biti učitelj, prosvjetni radnik, znači biti nečiji uzor, prenosilac znanja, poznavalac različitih oblasti, tema, akademski građanin, moralna vertikala čija svaka izgovorena misao mora biti precizna, tačna, govor savršene dikcije, vokabulara, s gotovo aristokratskim manirima…
Jer desetine malih pametnih okica, nepogrješivo rentgentski, gleda u tebe.
Entuzijazam, energija, dobro raspoloženje, dinamika, samouvjerenost, pristupačnost, strpljivost, ljubaznost, skromnost, trebaju biti odlike svakog profesora.
Sve svoje probleme treba ostaviti na pragu učionice i igrati uloge koje su na repertoaru po nastavnom planu i program tog dana, strogo ograničen vremenom, jer kad zvono zazvoni, predstava je završena.
Svaki dan je novi dan, svaki čas je novi čas, to je izazov, odgovornost, adrenalin…
Usput, treba stvoriti kod učenika kreativnost, originalnost, radnu naviku, osloboditi ih straha, poticati i ohrabrivati da ostvare svoje ciljeve i snove, a prije svega, prenijeti znanje…Da ne idu iz učionice praznih ruku, glave, srca…
Treba stvoriti osjećaj pripadnosti, zajedništva, prijateljstva. Nikad ne smijemo poniziti učenike, sputavati ih, ograničiti, stati na putu u njihovom napretku, razvijanju…
Treba gajiti povjerenje, bliskost, razgovarati s njima kao da su odrasli, poistovijetiti se s njima.
Gradivo će se zaboraviti, ali se nikad neće zaboraviti kako su se osjećali na času, uz nas, jesu li se osjećali važno, osnaženo, jesu li išli ka tome da budu bolje osobe, jesmo li ih učili o životu, ljubavi, prijateljstvu, moralu, odgovornosti, pripremali za život.
Učitelj mora imati znanje, ali važnije je kako ga prenijeti, upravljati vremenom, upravljati masom….Osluškivati njihovu emociju, biti im prijatelj…
Onaj ko se ne sjeća vlastitog djetinjstva, loš je učitelj, negdje sam pročitala. Treba često sebe staviti u položaj učenika.
Nikad nisam bila klasični profesor u učionici. Nikad nisam potpuno ostavila sebe ispred vrata i bila neko drugi, bila ono što nisam. Nikad nisam bila glumac – profesor, suhoparni predavač, bez emocija i bez temperamenta.
Uvijek sam ja ja. I učenici to znaju.
Ne predaje učitelj ono što želi, ne predaje učitelj ono što zna, učitelj predaje ono što jest.
Sebe dati. Biti ono što govoriš.
Za nastavu treba znati.
Za odgoj treba biti.
Smatram da sam iskrena u svemu što radim i da sve radim srcem. U mene se može imati povjerenja. Humorom i nekom anegdotom ,opuštam njih i sebe, trudim se imati vremena za njih, sarađivati s njima…
Oni su moji gosti, u mom kabinetu kao u mojoj kući. Ja sam domaćin čiji je red da pruži prijatnu dobrodošlicu, stvori ugodnu atmosferu. Moram biti spremna i na kompromise, ne odustajati, jer znam da je moj zadatak veliki.
Ne bojim se priznati svoje greške, pitati njih za mišljenje, savjet… Spremna sam za različite pristupe u proučavanju, obradi gradiva, načinima vrednovanja…
Učim i ja od učenika. Ne bojim se učeničkih pitanja. Ne bojim se reći da nešto ne znam.
Kakvi hoćeš da ti budu učenici, takav budi najprije sam.
S mnogo ljubavi radim svoj posao. S mnogo poštovanja pristupam svakom od njih. i nikad se nisam pokajala. Sve mi se to vratilo na hiljade načina.
Zanimaju me njihovi interesi i van učionice, hobiji, želje, ciljevi,… Poštujem ih bez obzira na porijeklo, socijalni status, dob, pol, vjeru, trudim se doprijeti do njihovih intelektualnih i emocionalnih dubina koje u njima žive. U njima tražim ono najbolje. Potičem ih u onom što je pozitivno, a na suptilan i nenametljiv način, ukazujem da nešto nije dobro, odvraćam ih od nečega što je negativno, a da oni to i ne primijete.
Rastemo zajedno. Bivamo zreliji. Iskusniji. I oni i ja.
S njima se osjećam mlađe, kao vječiti učenik, srednjoškolac, s mnogo zrelosti i mladosti u srcu.
Duša ozdravi kad je s djecom, rekao je Dostojevski.
Svaku njihovu matursku večer dočekujem kao da je moja. Svaku novu generaciju dočekujem kao da je prva. Sa svakom dobijem mnogo toga novog. Svi mi ponešto pruže…
Bogata sam žena. Imam svoje učenike po cijelom svijetu, na različitim pozicijama, s različitim profesijama. Moji učenici imaju svoju djecu,..
Zbog njih se osjećam ponosno kao da su moja rodbina.. Na sve njihove uspjehe, ne samo karijere.
Iskreno, mislim da ništa drugo u životu i ne znam raditi, niti bih mogla, nego biti profesor.
A ono što mnogi ne znaju, izrekao je davno jedan veliki čovjek:
Školski učitelji imaju moć o kojoj premijeri mogu samo sanjati (Winston Churchill), jer od njih zavisi budućnost nacije, zemlje, imaju moć da upravljaju masom, da oblikuju svijest generacija, da posiju sjeme ili ideologiju koju hoće… I da to ide dalje…Kao virus.
Ipak dobar učitelj ima i jednu manu, kako kaže J. Falkenare: Učitelj je osoba koja zna bolje odgajati tuđu djecu od svoje vlastite.
Ali znam će i moje dijete imati svog učitelja, pa se ne brinem.
Ajla Kovačević / Novikonjic.ba
