To je njoj bilo začas.
Najteže se bilo dogovoriti koju ćemo. Stariji ne voli onu, mlađi neće onu drugu. Šta fali, napravit ću koju koji voli.
Sito, da se brašno prosije. Otac, mlinar, govorio joj je da šta ga ima sijat, zna li ona kakvi su to fini mlinovi, ništa im ne može proći, ni promaći. Jednom je na dnu sita ostao kamenčić, kao ušica igle, a njoj je to bilo opravdanje za sve godine prosijavanja. Taj jedan kamenčić u hiljadama kila koje je prosijala.
“Eto vidiš, mogao je neko zub slomiti.”
Onda oblik: tepsija, u kojoj će pita biti jedna, kompaktna, od koje će svako kašikom otkidati komade i jesti ili pleh, u koji će stati šest ili osam pitica, sličnih kao jaje jajetu. Kao danas kad pitu uglavnom kupujete: na kilu ili na komad. Ponekad bi i tu dilemu riješila pravljenjem i jedne i druge varijante.
Onda zamijesi tijesto. Ne znam recept, to samo mati može znati, ali nešto jednostavno: brašno, so, voda i ljubav, zasigurno. Dok jufka malo odstoji, ona će promijeniti abdest i klanjati podne ili ikindiju, pa se posvetiti onome što će piti dati ime.
Sirnica je najlakša. Ako je krompiruša, pitat će nas hoćemo li da pokajmači ili da pobiberi. Biber i kajmak ne idu zajedno. Ako je burek, pitanje je bilo hoćemo li pravi ili šareni, sa malo krompira. I te je dileme najčešće rješavala: pomalo od svakog. To pomalo nikad nije bilo malo.
Onda razvijanje jufke. Prekriti cijeli sto bijelim čaršafom, pa po cijelom čaršafu razviti jufku. Kako se lijepo razvija ovo brašno, uvijek bi rekla, kupi mi opet isto. A pod njenim se prstima svako razvlačilo kao guma. Tanko, providno. Onda rerna.
Od trećeg augusta ‘85. kad sam ja otišao u vojsku, rijetko smo svi bili na okupu. Poslije je otišao brat, pa studiji, rat, život. Kad bi mati iznijela pitu za sofru: “Bismilah, ah što ova rerna lijepo peče, vidi je kako se rumeni. Bujrum, Faruke, bujrum Tarike, bujrum djeco” , uvijek bi zvala onog koji nije tu.
“Pogledala bi prema vratima, kao da ćete stvarno bahnut”, govorio je otac.
A meni bi, Boga mi, zamirisala, gdje god da sam bio. Kao što mi i sad zamiriše. Baš kao da je tu, kao da nas i danas oko sofre okuplja.
Začas je to njoj.
Piše: Tarik Dodić





