U bogatom opusu bošnjačke književnosti značajno mjesto zauzima divanska književnost. Divansko stvaralaštvo na našim prostorima usko je povezano s dolaskom Osmanlija koji sa sobom donose novu kulturu, religiju, običaje. Dolazak islamskog duha s Orijenta vidljiv je i u umjetničkom stvaralaštvu, u prvom redu u književnosti. Bošnjački pjesnici toga doba, vođeni orijentalnom mišlju, počinju stvarati djela prožeta duhom islama. Divanska književnost je nastajala na nekom od orijentalnih jezika, turskom, arapskom ili perzijskom jeziku. Sama riječ divan vodi porijeklo iz perzijskog jezika, a znači skup.Habiba Rizvanbegović Stočević je bila kći hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića. Rođena je u Stocu 1845. godine. Nakon smrti oca, kojeg je pogubio Omer-paša Latas, Habiba zajedno sa svojom porodicom odlazi u Sarajevo, odakle seli u Istanbul. Nakon što je ovladala orijentalnim jezicima počla je pisati na turskom. Dugo vremena je službovala u Konji. Autori koji donese podatke o jedinoj bošnjačkoj divanskoj pjesnikinji, poput Bašagića i Handžića, navode da je u Konji stupila u mevlevijski derviški red. Habiba Rizvanović Stočević nije doživjela starost. Umra je 1890. godine, u 45. godini života.
Po ugledu na pjesnikinjine savremenike
Naši književni kritičari, koji su se bavili životom i djelom Habibe Rizvanbegović Stočević, podatke o autorici su preuzeli iz djela “Mesahir an-nisa”, autora Mehmeda Zihnija. Habiba Rizvanbegović Stočević je prvi put spomenuta kod Mehmeda Tahira koji donosi kratku bilješku o ovoj pjesnikinji. Ovi autori navode da je Habiba sastavila cjelokupan Divan, ali on nije sačuvan. O stvaralačkom umijeću ove pjesnikinje doznajemo na osnovu jednog sačuvanog gazela. Iako književni historičari Habibu povezuju s mevlevijskim redom, u njenom gazelu ne nalazimo elemente sufizma i misticizma. Jedina sačuvana pjesma Habibe Rizvanbegović Stočević predstavlja ljubavnu pjesmu u kojoj pjesnikinja žali za izgubljnom ljubavlju. Čest manir divanskih pjesnika je obraćanje samom sebi. U posljednjoj strofi Habibinog gazela pjesnikinja se obraća sebi, pa kaže:
“O Habiba, spasiti se teško
Od ljubavnih – neprebolnih jada;
Kao i ti, mnoga nesretnica
Pustoj sreći nikad se ne nada.”
Jedina sačuvana pjesma Habibe Rizvanbegović Stočević pjeva o ljubavi, a nastala je po ugledu na pjesnikinjine savremenike koji su stvarali na turskom jeziku. Kroz pjesmu se prožimaju motivi čežnje, ljubavi, nesretnog života i patnje. Kao i mnogi drugi pjesnici koji pjevaju o ljubavi i ova pjensikinja piše pod jakim emotivnim nabojem koji je uočljiv u svakom stihu pjesme. Vječiti motiv – ljubav, Habiba je, putem svog gazela predstavila iz ženske perspektive. Upravo ta ženska persona ostavlja pjesnikinji odriješene ruke pri emotivnom stvaralačkom zanosu.
“Među ono malo turskih pjesnikinja mi imademo odličnu zastupnicu u Habibi kćeri Ali-paše [Rizvanbegovića] Stočevića… Iza pogibije Ali-pašine, s cijelom porodicom otišla je u progonstvo put Male Azije. S početka su bili u Sarajevu, a kasnije su otišli u Carigrad. Tu je počela i svršila nauke. Kao djevojka počela je pjevuckati, pa je nastavila pjesnikovanje i kad se udala za jednog višeg činovnika u Visokoj Porti.
A. Muhtar tvrdi da joj je pošlo za rukom sastaviti cijeli divan i tako među miljenicima turskih muza zauzeti odlično mjesto.” (Safvet-beg Bašagić, 1912)
KAD OD TVOG OŠTROG POGLEDA…
Kad od tvog oštrog pogleda
Ima rana nasred džigerica,-
Ne strijeljaj! već je dosta, dragi,
I treptanja gustih trepavica.
Moj dragane, sad ti pogled pjani
Oko drugih djevojaka bludi;
Ko sablja je tvoj otkaz ljubavi
Nanovo mi obranio grudi.
Nerazumnoj, neznanoj, nesvjesnoj,
Protivnici ti si drug postao,
A meni si otkazao ljubav;
Gdje je riječ što si je zadao?
Nevjerniče, zalud je od tebe
Očekivat djela milostiva;
Od iskona ne imadeš vjere,
Nevjernikom svijet te naziva.
O Habiba, spasiti se teško
Od ljubavnih – neprebolnih jada;
Kao i ti, mnoga nesretnica
Pustoj sreći nikad se ne nada.
Za Intelektualno.com piše: Azra Crnčalo Lisica
