Boljelo je to mene danima. Uz strašne bolove, nešto analgetika i antibiotika, koje sam sam sebi odredio, otišao sam u krivu pretpostavku. A ne volim ići doktorima. Mislio sam da mi se pokrenuo kamen u bubregu, samo da on prođe svoj put i ta bol, užasna, razarajuća, će otići, kao rukom odnesena. Deseti dan, kad je i moje lice promijenilo boju, nagovorili su me da odem. Urologu.
On je rekao, a prijatelj mi je: “Nije ovo, jarane, bubreg, tebi je puklo slijepo crijevo.”
“Ako je to” , rekoh, “doći ću ja sutra.”
“Hej, budalo, da ti tako kažem, ti NEMAŠ SUTRA. Sepsa, sve napadnuto, promili šansi.”
Operacija i buđenje u intenzivnoj.
U toj sobi tišinu remete samo oni aparati koji se oglašavaju sa bip, bip, bip. Oko mene je ležalo još nekoliko ljudi, nisam ih vidio, ali sam čuo gorke jauke. Jedino se pacijent do mene nije nikako čuo. Kad se bip, bip pretvori u jedno dugo biiiiiiiiiii… neko je otišao. Ta je prostorija čekaonica svjetova, postoji mogućnost da budete upućeni i na ovaj i na Onaj.
Kad bi došla doktorska vizita, glas nekog od doktora bi opisao stanje svakog od nas. Stanje onog do mene, koji se nije oglašavao, a koga nisam vidio, opisivali su kao “dvadesetdvije godine, teško vitalno ugrožen, ubod oštrim predmetom u tuči”.
Svaki put, kao refleks na riječ ubod, taj mladić bi se oglasio istim riječima:
“Jest on mene ubo, ali ja sam njega pobijedio!”
I onda opet tišina, do sljedeće vizite. Ni jauka, ni vode da zatraži. Samo bip, bip i poneko biiii… Pa vizita i njegove riječi, kao refleks: “On ubo, ja pobijedio.”
Ja sam se, nekim čudom, izvukao. Za ubodenog mladića ne znam. Bilo je to, otprilike, u ovo godišnje doba, ranu jesen, prije nekoliko godina. Mislim da je bio negdje iz Srednje Bosne. Prepozna ii neko, volio bih da me obavijesti. Ime, nažalost, ne znam.
Ako je preživio, popio bih kafu sa njim i rekao mu da ne žuri, kao što jednom jeste. Ali, i da ne bude spor, kao što sam bio ja.
I rekao bih mu da ne treba uvijek pobjeđivati, mora se ponekad odigrati na remi. Ili nekako izbjeći utakmicu.
Piše: Tarik Dodić
