U svakom dobu čuči neka magija, tako univerzalna, a tako prešućena. Jesen jednostavno miriše na nostalgiju. Nije to žalost za ljetom, ljeto je divno samo zato što proleti u trenu i onda je potrebno toliko buđenja u svemu drugom što ga najavljuje dok iščekivanje ne doživi vrhunac.
„Sreća je lijepa samo dok se čeka…“ Ali jesen, jesen je odrastanje. Razumijevanje svijeta kao ciklusa, panta rei kao principa života. Voljeti jesen znači prihvatiti i prigrliti prolaznost u svoj njezinoj raskošnosti koja omogućava slavljenje trenutka.
Ovo nisu riječi proizašle iz mojih pisarija. Ja pišem puno jednostavnije, u mene je jesen razigrana bojama, plodovima, susretima u “prijateljskim” noćima gdje se jedu orasi, šipci, uštipci sa sirom iz mijeha, a sve ispunjeno riječima i smijehom, sve stiješnjeno da prostora ostane samo za uzdahe.
Sve je lijepo u svoj vakat.
Pa tako i jesen.
Izvor: Pričom kroz Mostar i Hercegovinu
