Šerijatski zakon uključuje odredbe o osnovnim uvjerenjima i vjerskoj praksi, na primjer molitvene rituale, propise o hrani i odjeći ili zakonske odredbe. Obuhvaća aspekte vjerske etike, kao što je suočavanje s onima kojima je pomoć potrebna i stvaralaštvo. Srž šerijatskog zakona vrlo je složen, zahtjevan i fleksibilan sistem metoda za uspostavljanje i tumačenje normi.

Sa konfesionalnom podjelom između sunita i šiita, ali i unutar konfesija, formirane su različite škole koje se znatno razlikuju u razumijevanju šerijata. S jedne strane, to stvara nesigurnost, ali s druge strane omogućuje i različitost mišljenja. U dobroj tradiciji, duhovnici se zadovoljavaju stjecanjem ispravnog znanja kad god je to moguće, bez da sa tim povezuju zahtjev o ekskluzivnosti. To znači da se međusobno priznaju.

Pravo koje ekstremisti svih vrsta, i u prošlosti i sadašnjosti, polažu na to da samo oni poznaju božansku istinu svjedoči o slabom obrazovanju i pretjeranom precjenjivanju sebe.

Dovoljno često, ekstremisti instrumentaliziraju šerijatsko pravo u vrlo otvorene političke svrhe. Istaknuti primjeri za to mogu se naći u vjerskim diktaturama Irana i Saudijske Arabije.

Borba za interpretativni suverenitet islamskog pravnog tumačenja

Šerijatski zakon, također, pravi razliku između religije (odnos između Boga i ljudskog bića povezan s drugim svijetom) i prava (ovozemaljska pravila ljudskog suživota). Religijske komponente šerijatskog zakona često se smatraju nepromjenjivima, ali zahtijevaju i tumačenje. Na primjer u Kur’anu je vrlo neodređeno formulirano pravilo odijevanja za žene se tumači kao zaštitni propis od napada. Danas se raspravlja može li se takva zaštita zajamčiti odjećom ili također obrazovanjem i samouvjerenim nastupom.

Od 19. stoljeća pravne komponente šerijata uvelike su pretvorene u zakone koje provode nove državne institucije. Pri tome je kolonijalno pokoravanje brojnih muslimanskih zemalja imalo ogromne učinke. Drakonske tjelesne kazne su ukinute na mnogim mjestima bez većih sporova. S druge strane, kolonijalne su sile prvi put uvele kaznene propise za istospolne veze – toliko o temi europske civilizacijske misije. Unutarnji daljnji razvoj šerijata je spriječila ignorantska vladavina stranaca. Reformatori su od tada klevetani kao suradnici Zapada.

Ipak, u mnogim su muslimanskim zemljama u 20. stoljeću provedene opsežne reforme, posebno u korist ženskih prava, radi poboljšanja položaja vjerskih manjina i prilagođavanja ekonomskim i društvenim promjenama.

Braniti ljudska prava na islamskim osnovama

Primjer raspona mogućih tumačenja je odnos prema poligamiji. Na primjer, u Tunisu su poligamni brakovi kažnjiva djela, dok je poligamija još uvijek dopuštena u drugim zemljama (u nekim slučajevima djelomično ograničena) – oba primjera argumentima temeljena na šerijatskom zakonu.

Ukidanje kalifata mnogi su vidjeli kao oslobođenje. Mnogi smatraju da je demokracija adekvatan oblik vladavine danas, koji je također i u duhu islama. Na primjer, predanost muslimanskih Nijemaca demokraciji i funkcionalnosti demokratskog sustava zanimljivo je mnogo jače izražena od one njemačkog stanovništva u cjelini. Istodobno, u odnosu na ukupno stanovništvo, veći dio njemačkih muslimana smatra se vjernicima.

Međutim, razvoj u suprotnom smjeru također je očit već nekoliko desetljeća. S porastom izrazito netolerantnog vehabizma u Saudijskoj Arabiji i Iranskom revolucijom iz 1970-ih, ekstremisti diljem svijeta zadržavaju represivno tumačenje šerijatskog zakona. Reforme su povučene, a tradicionalni, patrijarhalni porodični i nasljedni zakon se koristi kao znak identiteta protiv navodnog pozapadnjivanja. Nemuslimani i drugi muslimani, poput mistika ili sekularnih, bivaju klevetani. Iznad svega, krše se prava žena.

Na nekim mjestima su stvoreni nesveti savezi između ekstremista i tradicionalista. To je također posljedica činjenice da se proučavanje islamskog prava često smatra manje privlačnim pa tradicionalistički predstavnici često dospiju na ključne pozicije. Osim toga, često se miješaju islam i regionalni običajni zakoni. Talibanski teroristički režim temelji se s jedne strane na sirovim mješavinama paštunskog običajnog prava koje iznimno obespravljuje žene, a s druge na intelektualno nezahtjevnim tradicionalističkim tumačenjima Šerijatskog zakona. U konačnici, radi se o represivnom vršenju vlasti.

Uostalom, Šerijat nije ni bauk ni garancija spasa. On doduše referira na božanski postavljene norme, ali one se u određenoj mjeri mogu tumačiti i trebaju tumačenje da se u konačnici radi o jednostavnom ljudskom djelu.

Ovisno o prethodnom razumijevanju onih koji ga tumače, Šerijatski zakon može biti vjersko-etička smjernica i sustav normi koji je u skladu s današnjim pojmovima ljudskih prava – ili upravo suprotno. Dakle, to uvelike ovisi o ljudima i njihovim stavovima. Za razliku od mnogih represivnih država s muslimanskom većinom, rasprave u Europi mogu se voditi slobodno i neovisno o pretenzijama na političku moć.

Posebno među muslimanima na “Zapadu” vodi se rasprava o tome što Šerijat za njih konkretno znači. Neki se pokušavaju pridržavati tradicionalnih normi u okviru zakona koji su na snazi ​​u njihovim zemljama. Drugi tumače Šerijatski zakon kao etičku smjernicu bez pravne valjanosti. Na primjer, raspravlja se o “ekoislamu” i “obrazovnom džihadu”, a u Njemačkoj se pojavljuje visokokvalitetni islamski obrazovni sustav. Lokalni razvoj stoga može dati poticaj i drugim regijama svijeta.

Prof. Dr. Dr. h.c. Mathias Rohe studirao je pravo i islamske znanosti u Tübingenu i Damasku. Šef je katedre na FAU Erlangen-Nürnberg i tamošnji osnivač Erlangenskog centra za islam i pravo u Europi. Takođe je član uprave Društva za arapsko i islamsko pravo, autor brojnih publikacija o islamskom pravu i islamu u Europi.