Povratak!
Da li je moguće? Protjerani Bošnjaci iz Stoca, ponovo slobodno hodaju svojim, nekada ljupkim i pitoresknim gradom! Poslije grozomornog iščkivanja i neizvjesnosti, poslije pilot-programa kroz koji se cijedio i posljednji gram strpljenja, došao je, konačno, i taj žuđeni dan.
I to, prelijep, kristalno vedar, proljetni dan, još uvijek ćudljive, postdejtonske 98. godine.
Uzinovići – najduža ulica u gradu.
Nekada je ovom džadom vodio glavni trgovački put za Dubrovnik. Danas kroz Uzinoviće vodi put nade i povratka Bošnjaka – Hercegovaca, na svoju rodnu grudu, pod svoje nebo, na svoju očevinu i djedovinu. Ulica prognanika i očajnika, postaje ulica povratnika…
Ovo naselje, iako se obnavlja i jedva nazire iz ruševina i goretine, ostavlja u čovjeku, naročito strancu, sumoran utisak.
Sve nove kuće su minirane! Na sve strane zjape razvaline, kao opomena na zla i tegobna vremena. Kao pouka da ljudska staništa, nikada više, i nigdje u svijetu ne budu – ljudska mučilišta.
U Uzinoviće se, ipak, vraća život. Tu je ambulanta i logistički centar. Odavde polaze stolački autobusi “Bregava-transa” koje voze stari i iskusni soferi: Bećo Zaklan, Ibrahim Đulić, Husnija Šejtanić i Hasan Martinović.
Dolazimo na Ćupriju. Autobus je krcat. Sve poznata i draga lica. Naše komšije i oni najhrabriji, među njima su i starci i djeca. Prvi prizor je užasavajući: netom zapaljene kuće iz kojih su se još dizali sablasni stubovi dima – kuće dobrih Stočana: Behmena, Oglića, Rizvanbegovića…
Ljudi negoduju… puni su srdžbe i gnjeva prema onim kabadahijama koje, i dvije godine poslije Dejtona ruše i razvaljuju ono što miroljubivi svijet želi da izgradi na ovim, nažalost jos uvijek uzavrelim prostorima.
“Ljudi, budite mirni, dostojanstveni i bez najmanje primisli na revanšizam… Danas osvajamo najveći vrh na svijetu, a to je KUĆNI PRAG”, apeluje na suzdržanost i sabur Muho Sefo.
Ispred nas je autobus za Ošaniće, Borojeviće i Barane. Povratnici su sjetni i radosni, u isto vrijeme. Sama pomisao da se vraćaju svome topraku, razgaljuje im lica.
U Pogleđu se neko našali i dobaci da je ovo “garavi sokak”.
I, stvarno, ova je ulica prva spaljena u Stocu, o čemu svjedoče ugljenisane kuće naših susjeda Drage Biberdžića, pa onda Bobe Kurilića, Zorana Pecelja, Save Belovića, Rane Muratovića i dr.
To su bili dječaci iz moje ulice. S njima sam išao u šlolu i pravio prve korake u životu. Osjećam se nelagodno i bolno, ali me iz sjećanja i prisjećanja na bosonogo i sretno djetinjstvo otrgnu Rasim Dedić zvani Bosanac: “Šta si se pokunjio, evo nas pod Mahalom, dolazimo u Kukavac.”
I tamo su sve kuće pored ceste devastirane i opljačkane. U logistici, na vrh Kukavca, primarno sljedovanje, zatim lopate, krampe, kariole. Sa mnom su fini jarani: Faruk Pitić Pita, Salko Mulać, Ejub Fejzić Geja…
Svoje prvo prebivalište smo našli u kući Avdice Mehmedbašića koja nije puno oštećena. Avdica i njegova žena su veoma gostoljubivi, što nam svima olakšava prve povratničke dane.
U Poplašićima, među Stočanima, zatičemo brižnu i plemenitu viceguvernerku HNK, Fatimu Leho, koja je toliko puta, u ratnom i poratnom periodu ispoljila svoju dobrotu, visprenost duha i umiješnost u rukovođenju:
“Ja, prosto, ne umijem, jer svaki put mi usfale prave, adekvatne riječi da objasnim taj doživljaj, to ushićenje kada se, nakon toliko ratnih drama i golgote, kao i beznadnih iščekivanja ponovo dođe na svoj, makar razrušeni kućni prag i kada se ponovo upiju svi zvukovi i mirisi zavičaja. Sve što oči vide, uši čuju, toliko je bolno, ali blisko, prisno i drago, da svaki, pa i najsitniji detalj izaziva toliko asocijacija, tužnih i žalosnih, ali i onih koji krijepe dušu i ćula, bude nadu”…
Stočani koje sam sretao, različito su raspoloženi. Jedni su pričljivi, veseli, drugi šutljivi, utonuli u sebe i svoje brige koje donosi svakodnevica. Ali, sama činjenica da se došlo u Stolac, na Bregavu, sve ih ujedinjuje u pogolemu grupu povratnika, beskućnika, bezemljaša i pogorelaca koji ce danas-sutra graditi i dograđivati svoj voljeni Stolac, gdje će se čeljad okupiti i započeti, zapravo nastaviti život dostojan čovjeka.
Starica Naila zaputila se u Stolac sa svojim sinom Dževadom, iz Sarajeva. Nevjerica i bol su u njenim očima:
“Allahu dragi, zar su ova zlodjela sa Stocem mogla da učine ljudska bića” šaputala je, kao da iza leđa osjeća gonioce.
“Neno, sto si, tako, skrušena, govori glasnije… Stolac ce biti ono što je vazda bio: slobodan i otvoren grad” – neko je bodri.
S povećom grupom prijatelja i saradnika u Stolac je došao veliki humanista i narodni ljekar, dr. Mehmed Kapić. Obilazio je zgarišta i ruševine, razgovarao s ljudima, slušao njihove ispovijedi. Popularni doktor je donio i tepsiju pečenja, da počasti svoje sugrađane. Mnogi Stočani radovali su se ponovnom viđenju s našim poznatim ljekarom, hirurgom – ortopedom Kapićem čija topla riječ ponekad, zna biti dragocijena koliko i medikamenti. Čekali su ga prvi pacijenti poslije rata u Stocu.
Bilo je lijepo slušati tog dobroćudnog čovjeka, s neizbježnom lulom i kratkom bradom:
“Stolac ima svoju dušu, svoju bogomdanu prirodu i svoje starine. Stolac je neuništiv, Stolac će, opet, bljesnuti svom ljepotom, uprkos onim koji su ga ubijali i rušili. Ovom današnjem, presretnom danu, najviše bi se radovali Stočani kojih više nema među živima. Za njima ćemo tugovati, nikada ih nećemo, i ne smijemo zaboraviti. U obnavljanju Stoca, nećemo biti sami. S nama je Bosna i Hercegovina, s nama je svijet. Vidite, ni ja nisam sam. Deset automobila naših prijatelja danas je s nama…. Tu su Amerikanci, Iranci, Srbi i drugi koji su dobrovoljno došli u Stolac, da vide, da čuju, da pomognu”.
U društvu sa dr. Kapićem bijaše i direktor Poliklinike u Sarajevu iz Islamske Republike Iran, dr. Mehran Shafie (Sefi). Ugledni gost i humanitarac, očigledno, bio je uzbuđen i potresen:
“Koliko god je tužno, i ružno, vidjeti ovako ranjeni grad, toliko je radosno i impresivno vidjeti povratak ovih ojađenih ljudi svojim domovima koji sada djeluju kataklizmično, ali uz pomoć Allaha džllešanuhu, sve će opet biti izgrađeno. Samo, budite složni i homogeni”…
Samo jedan put u zavičaj vodi, put ljubavi i prijegora, put praštanja i nezaborava. Valja nama preko Inat ćuprije, preko dola, preko bola, a s onom starom, narodnom:
– Čuvaj Stoca, ne daj Počitelja, ni Mostara ne ostavljaj sama!
