…
Najljepši i najdraži trenuci s mojim ocem bili su kad bih kao dječak (bio sam u sedmom ili osmom razredu), donio ručak u Duhansku stanicu, koju smo svi zvali Dogana. U proljeće i ljeto to bi bio prekrasan ugođaj. Babo bi najčešće ručavao u parku, u hladovini dviju velikih lipa, a okolo sve u savršenom redu i ljepoti.
Šimširi s obje strane mnogobrojnih staza kao pod konac, cvijeće svih vrsta i boja, velika fontana s najčudnijim i najljepšim ribama koje sam ikad vidio; crvene, plave, zelene, žute, šarene, male i velike, a puno ih. U sredini šiklja i šišti voda iz vodoskoka pa se prelijeva i sija na suncu praveći malu šarenu dugu.
Otac bi, kad bismo završili s ručkom, jeo bih i ja s njim jer je on to zahtijevao, pošto sam, po njegovom mišljenju, previše mršav, ostatke bacao ribama koje su se praćakale boreći se za zalogaj. Uživao sam.
Kad bi otac otišao u kancelariju na posao, ostajao bih ponekad dugo gledajući ribe i čaroliju njihove igre čudeći se otkud takve baš tu u slatkoj vodi doganskog vodoskoka. Jednom mi je učitelj Eso Ćimić, a neobično me volio, rekao da je te ribe moj otac donio u šeširu. Znao sam da se šalio. Kad mi je nena pričala o dženetu, zamišljao sam park i vodoskok u Dogani.
Dok smo jednom, a bio lijep dan, ljepši, čini mi se, nego ijedan, lipa mrisala kao nikad, miriše gotovo cijeli grad, ptice pjevale u krošnjama, nikad tako, ručavali, dogodi se nešto što nikad neću zaboraviti.
”Čuj, Meha, kako pjevaju”, reče i ostavi escajg na stol. Podiže glavu prema rascvjetaloj krošnji i duboko udahnu kao da će odjednom udahnuti sav miris. U mene puna usta, cio buredžik. Utom nešto pljusnu po babinom čelu.
Znao sam šta je. Nasmijao bih se, ali ne smijem, jer ne znam kako će reagovati, a ne mogu ni od zalogaja. Babo se namrgodio, traži rubac po džepovima i kad ga nađe, obrisa ono s čela, vidje šta je, pogleda u nebo i reče:
”Hvala Ti, dragi Bože, kad si dao da krave ne lete!”
Ne mogoh izdržati. Prasnuh u smijeh, a zalogaj mi izletje iz usta. Zacenuh se. Nasmija se i on grohotom.
”Šta se ti smiješ?”, upita kad se malo pribra.
”To što si rekao. Smiješno mi.”
‘’Nisam to ja. To je Nasrudin-hodža rekao kad ga je ‘tica uneredila. I meni se to dopalo. I da znaš, Meho, poučno je. Šta god ti se u životu loše dogodi, znaj da vazda može i gore.”
Mehmed Dizdar
