Priča šezdesetšestogodišnjeg Stočanina Nusreta Kekića, koji je u vrtlogu ratnih zbivanja preko Austrije i Njemačke stigao do Amerike i postao uspješan poslovan čovjek, najbolje pokazuje koliko su snalažljivi i sposobni ljudi iz grada na obalama Bregave. Iako daleko od svog rodnog grada, Nusret je uspio u Americi pokrenuti svoj biznis, nabaviti svoje kamione i otvoriti firmu za transport robe. Ni u jednom trenutku nije prestao da misli i mašta o Stocu i Bregavi i upravo je ovih dana priveo kraju finalne radove na izgradnji lijepe kuće u Adi, odmah uz stolačku ljepoticu Bregavu.
„Ako postoji džennet na zemlji, onda je to Stolac”, govori u premijernom razgovoru za naš portal Nusret, koji živi na relaciji Stolac – Čikago.
„Volim Stolac i želim ovdje da provedem ostatak života i da moja djeca Sanja i Nermin imaju gdje doći. Posebno sam ponosan na djecu. Kćerka Sanja je priznata doktorica medicine, a sin Nermin je magistar informatike. On je stručnjak za bolničku opremu i pokriva ogromno područje, šef je za Sjevernu Ameriku. Njih dvoje vole Stolac, vole Bregavu, rođeni su ovdje i vole uvijek da dođu u svoj grad”, priča nam Kekić.
Inače, naš sagovornik je do početka agresije na BiH i na grad Stolac, radio kao ekonomista u poznatoj stolačkoj firmi Metal. Tu je proveo 12 godina i onda je izbila agresija. Stao je u odbranu svog grada odmah na početku sukoba, da bi u ljeto 1993.godine iz Čapljine preko Metkovića, Ploča i Splita s porodicom dospio u Zagreb.
„Skrasio sam se u zagrebačku džamiju, ali je bilo rizično dugo ostajati tu jer tu je stalno pretresala i dolazila policija kako bi hapsili ljude i vraćali ih nazad. Tu mi je pomogao dosta Arif, humanitarac iz Malezije, koji me je sklonio u svoj stan. On nas je sa zagrebačkog aerodroma ispratio i krenuli smo za Tursku, u Istanbul”, prisjeća se naš sagovornik.
,,Po dolasku u Tursku imali smo hranu i smještaj, ali tu nije bilo perspektive za dugoročni ostanak.” Iako je pomalo radio u pekarama i sličnim dućanima, to ipak nije bilo dovoljno pa su se odlučili za odlazak u Austriju, u grad Salzburg, gdje su ostali 45 dana, da bi se poslije zaputili u Njemačku, u grad Bremerhaven. Tu su proveli tri godine, sve do 1997.
„I onda je uslijedio poziv rodbine i odlučili smo se za odlazak u Ameriku. Faktički, to je bio naš novi početak. Dobili smo sva prava kao građani i odmah smo dobili mogućnost da radimo. Svoj biznis pokrenuo sam 2000. godine i to s dva kamiona. Imao sam dosta naših vozača. Uzeo sam i dvije kuće s tri trosobna stana. Djeca su se školovala i zbog toga sam najsretniji. Kćer Sanja je bila jedna od najboljih studenata na koledžu u Čikagu”, ponosno ističe ovaj Stočanin. Otkako je otišao u Ameriku svake godine dolazi u Stolac. Prošle godine je čak dva puta dolazio u rodni grad. Kako kaže ”stalno ga srce vuče da dođe u Stolac.”
Kako smo već i naveli, napravio je veliku kuću u Stocu i ima jednu veliku želju koju je podijelio s nama.
„Godine 2005. ispunila mi se velika želja da obavim petu muslimansku dužnost i otišao sam na hadž. Sada bih volio u Stocu pokrenuti biznis i to bi bio otkup ljekovitog bilja. Tu bi 5-6 porodica imalo svoj posao. Ja sam ostvaren čovjek, ali eto volio bih pomoći mojim Stočanima s ovim biznisom otkupa ljekovitog bilja“, kaže Nusret.
Bio je i ostao istaknuti džematlija koji je pomagao sve akcije i za obnovu stolačkih džamija. Nusret je, osim toga, stipendirao i studente u BiH i to one koji su studirali ili studiraju Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Naš prvi sagovornik je svijetli primjer kako su Stočani napravili uspjeh i ostvarili nešto u životu daleko od svog grada, ali kako se opet vraćaju svome Stocu. Portal Glas Stoca će i u nastavku donositi priče o uspješnim Stočanima u svijetu.
N. Bise
