Među brojnim Stočanina koji žive u Americi je i Bajram Radončić sa Gorice. On je učesnik brojnih akcija za pomoć svom gradu i ljudima koji su se vratili da žive u Stocu. Za Bajru možemo reći da je uspio u dalekom svijetu, ali i da nikada nije zaboravio svoj rodni grad kao ni svoje porijeklo. Više je razloga zbog kojih smo Bajrama Radončića intervjuisali u rubrici Stočani u svijetu.
Kako se jedan Stočanin poput tebe snašao u dalekoj Americi?
To je za mene pitanje identiteta zato što su moji roditelji porijeklom iz Gusinja u Crnoj Gori. I moje rođenje i djetinjstvo u Stocu imali su svoju krizu identiteta jer stolačka čaršija teško prihvata druge i drugačije. Mi smo isti ljudi, isti narod. Ja kao dijete koje je iz porodice koja je u Stolac došla iz Gusinja imao sam dva problema. Jedan u Stocu dokazujući da nisam Crnogorac, a drugi u Gusinju dokazujući da nisam Bosanac. I tako sam, hvala Bogu, zavolio Stolac – jer je to moje rodno mjesto, i Gusinje jer je moje porijeklo odatle.
Kad prođeš te dvije “škole” čovjek nauči u svijetu da hoda uspravno i časno. Pošto sam odrastao kao stranac u mojoj rođenoj čaršiji, pa i u čaršiji mojih roditelja, sve ono što sam doživio u dalekom Kansas Cityju nije bilo ništa novo za mene i moju porodicu.
Poznato je da si redovan u podršci sugrađanima na svaki mogući način. Je li ta solidarnost i spremnost za pomoć znači da negdje u mislima Stolac nije otišao iz tebe iako si silom prilika morao napustiti svoj grad?
Naš progon iz Stoca u Blagaj i moja angažovanost u redovima Armije RBiH kao 15-godišnjak je bilo jedno iskustvo koje se ne može steći ni na jednom prestižnom univerzitetu čak ni u doktorskoj disertaciji.
Pored gladi, patnje i stradanja koja smo prošli u Blagaju i poniženja koja smo doživljavali svi zajedno, od paranja trave po mahalama do padanja u nesvijest, od gladi do tragedija koje su zadesile moju familiju. Naime, 4. januara 1994. godine poginuo mi je brat od 13 godina, a samo deset mjeseci kasnije poginuo je i daidža sa 24 godine. Ja sam povrijedio kičmu – tako da me život nikada nije mazio. Upravo iz te naše patnje i stradanja nikad nisam mogao zaboraviti kako je nemati.
I pored toga što sam igrom slučaja odselio za daleku Ameriku u svakom momentu sam spreman pomoći bilo kome, bez obzira o kome je riječ i iz kojeg dijela je naše domovine. Najmanje sam uradio za Stolac dok nisam stupio u kontakt s Vahom Begovićem i postao član grupe Stočani u Americi i Kanadi.
Tako počinje priča sa mojim Stocem. Opet, jedno vrijeme sam mislio da me se niko ne sjeća jer vrijeme ovdje leti i nije šala biti od kuće 23 godine. Ali, prošle godine kad sam bio u Stocu i pored toliko Stočana rasutih po svijetu, mene se sjetilo Udruženje logoraša Stolac i Amer Đulić da mi dodjele plaketu i ručni rad najljepše čaršije na svijetu.
Ja nisam neki govornik i ne volim biti u centru pažnje. Sve što radim i što sam uradio za našu čaršiju jeste s jedinim ciljem da probudimo volju i želju kod ostalih ljudi da ne zaborave naš narod živi u Stocu. Ja nisam u Stocu noćno od 1993. godine i ja te ljude vidim kao istinske heroje koji su se vratili u svoju čaršiju i podižu svoje porodice u gradu koji nema skoro pa nikakvu budućnost. Jer valjalo je zanoćiti u Stocu poslije izgubljene fudbalske utakmice naših susjeda.
Kako gledaš na zbivanja u Stocu i kako se nastaviti boriti za Stolac?
Mislim da mi koji smo u dijaspori moramo u koordinaciji sa vama u Stocu pronaći rješenje koje će imati dugoročan benifit. Smatram da ima dovoljno ljudi iz naše čaršije koji su ostvareni biznismeni širom svijeta, koji su spremni pomoći samo da se u Stocu namiriše sloga.
Od jednokratnih pomoći nema velike fajde. A kad bi napravili projekat koji bi otvorio neka radna mjesta mislim da bismo uzdigli našu čaršiju na jedan veći nivo. Imamo dosta primjera gdje smo pokazali da možemo: od džamija na Ošanjićima i Dubokoj do Doma zdravlja u Uzinovićima i drugih projekata koje smo pokretali.
Mislim da nam nedostaje sloge i da manje mislimo na ličnom osnovu. U ovom slučaju zajednica je veća od bilo kojeg pojedinca. Sve ono što mi sabiramo neko će potrošiti, a samo ono što smo podijelili, Bog će nam sabrati. Možda neće biti nas, ali Stolac i naša čaršija će sigurno ponosno prkositi i sigurno neće zaboraviti svoje sinove i kćeri koji žive Stolac i koji žive za Stolac.
Razgovarao: Nermin Bise
