U našoj rubrici Stočani u svijetu razgovarali smo sa Zijom Smajilom Rizvanbegovićem koji se već duži niz godina nalazi u Holandiji. Dotakli smo se brojnih tema, a svakako da je Stolac nezaobilazna tema svakog razgovora.
Na samom početku kažite nam kako se jedan Stočanin snašao i snalazi u Holandiji?
Kad nas je popisivao Crveni krst/križ u Dretelju, između ostalog, bilo je pitanje: “Gdje ćeš poslije logora?”
“Kući, u Stolac, gdje bih drugo?”
“Ne može” , kažu. “Imaš dvije opcije: na onu stranu – dakle Blagaj ili u treće zemlje.”
Poslije dugog ubjeđivanja pristao sam da idem gdje su mi žena i dijete, gdje sam ih posljednji put vidio, a bili su u “Moreniji”- hotelu u Zaostrogu. Dalje o njima nisam znao, a prošli su mjeseci. Kad sam “obavio” Dretelj i Gabelu, preko prijatelja, moje rahmetli sestre Faike, istinskih prijatelja, došao sam u Gradac jer u “Moreniji” nije više bilo ni prognanika ni izbjeglica.
Saznadoh da su mi žena i sin u Holandiji. Tako sam se upisao preko UNHCR-a za put u Holandiju, pomislih, da se sastanemo, pa dalje šta god bude.
I sastadosmo se nakon jedanaest mjeseci. Brzo smo dobili status “A” azil, da imamo ista prava kao i Holanđani. Zamislio sam se. Šta ce mi azil? Ta nećemo, zar, ostati ovdje?
Rekoše nam da možemo vratiti azil kad god hoćemo, ako se odlučimo vratiti. To me malo smirilo. Kontao sam nekolika mjeseca, možda godinu pa nazad u svoje, na svoje…
Počeli smo učiti jezik, htjeli smo, a i potreba je, a i moralo se. Naučismo ga, koliko – toliko, mogli smo se sporazumijevati, uz malo engleskog i francuskog.
Uputiše nas da tražimo posao, ali prvo testiranje inteligencije i mogućnosti te onda savjet kakav nam posao odgovara. Na testovima smo, naravno, bili super jer su pitanja i “slagalice” za neki niži nivo.
Međutim, savjet je da idemo u pravcu školovanja za brigu o starcima, ili osobama sa posebnim potrebama. Rekao sam da sam jednom moju struku birao i da bih želio ostati u branši – građevinarstvo.
Poslali su me na kurs za projektovanja, autoCAD, program za crtanje projekata. Završio sam dva nivoa i odmah našao posao u jednom projektnom birou za konstrukcije, nosive elemente zgrada, mostova, parkirališta i slično. Arhitekt bi poslao idejne projekte, statičar bi proračunao nosive elemente, temelje, zidove, ploče, armaturu, a crtači, među kojima sam i ja bio, pravili bi projekat.
Onda je došla ekonomska kriza 2008-2010. godine što je prouzrokovalo propadanje firme u kojoj sam radio, a postojala je 45 godina jer su svi projekti obustavljeni.
Ostao sam bez posla u kome sam se vrlo dobro snalazio i bio cijenjen. Počeo sam ponovo tražiti posao u ovoj struci, nije ga bilo, a i godine su, a to, također, gledaju. Nisam uspio.
Onda sam tražio posao, bilo šta, od čistača do inžinjera. Ni to ne ide. Ipak, slučajno, našao sam posao u jednom magazinu proizvođača ženskog rublja: grudnjaci, gaće, pidžame, kupaći kostimi…Tu se i završi moja karijera.
Sad sam u penziji. Nije Bog zna šta. Niti sam dovoljno zaradio u Bosni i Hercegovini niti u Holandiji. O nekom posebnom uspjehu nema govora. Ovjerili smo i ja i žena mi svoje diplome Univerziteta u Sarajevu, ali isto kao i da nismo.
Ipak sam zahvalan Holandiji za pružanje pomoći i pružanje šanse da se radi pa bilo šta. Ja kao inžinjer i crtač i magazinski radnik, a žena mi, iako profesorica francuskog jezika, radi kao finansijski knjigovođa.
Sin Haris je zavrsio master i radi u Univerzitetskom medicinskom centru Utrecht, kao koordinator za help-desk za čitav Medicinski centar…Eto, tako je to…
U ovim teškim vremenima pandemije korona virusa otežana su i putovanja. Koliko vam nedostaje Stolac i šta je ono što vam najviše nedostaje iz Stoca?
Nedostaju mi ljudi, Stočani, prije svega, njihova grubost (kenjčiluk, humor), te njihova milina, susretljivost, gostoprimstvo…
Nedostaje mi zvuk gitare i pjesme uz Bregavu, u parku kod spomenika, u Kreševcu i Pjenama, Pod lukom…Nedostaju mi nasmijani ljudi, sretni, bezbrižni…Nedostaje mi rodna kuca i avlija, sa zvukom vodopada, sa mirisom katmera…
Godinama dolazim na odmor, a odmora nisam imao. Probam vratiti sve što mi leži u sjećanjima, sve sto je nestalo u plamenu…Uz pomoć dobrih i vrijednih majstorskih ruka te mojih skromnih sredstava dosta se renoviralo…
Donacije i pomoć nam nisu baš išle na ruku. Dobili smo krov, a ostalo svojim sredstvima. Što se tice emocionalnih vrijednosti, dobro je to rekao rahmetli Alija Isaković:
„Ne mogu pisati o Stocu. Nemam riječi koliko imam slika, zvukova i osjećanja. Koliko imam boja i mirisa. Koliko tihih dozivanja… Ne mogu umrijeti svi naši prijašnji dodiri i majčina dozivanja kroz bašče, avlije i hareme. Naši mezari. Naši golubi i kumrije. Ne može iščiliti miris našeg domaćeg cvijeća i žubor Bregave.“
Korona nam uzima sve: ljude, bliske susrete, a “nista ljepše od lijepa gledanja”.
Postajemo grubi i agresivni, izbjegavamo se, htjeli ili ne htjeli, a bojim se da će ovo jos potrajati, tako da će ovo postati “novo normalno”.
Koliko pratite situaciju u Stocu? Vidi li se iz vaše perspektive neki napredak?
U toku sam šta se dešava u Stocu, ništa, skoro ništa se ne dešava i predugo traje!!! Na kulturnom i sportskom polju ostaje stolački duh, ostaje živjeti ili prezivljavati, zahvaljujuci kulturi življenja Stočana, a taj duh se prenosi sa starijih na mlađe i njeguje u svim generacijama.
Sve je to fino, ali je potrebno i finansiranje takvih organizacija, a ne može se živjeti od samih članarina i sporadičnih donacija i sl.
Potrebna je ekonomija, formiranje preduzeća – malih i velikih te stvaranje uslova za startovanje istih, prije svega privlačnih uslova od strane opštinskih vlasti i zakonodavstva.
Mladi ljudi se školuju i odlaze. Da imaju radno mjesto u Stocu ostali bi, naravno, a time bi pomogli sebe, sport, kulturu, Stolac…
Stariji Stočani čuvaju ključeve od više kuća, pomalo odlaze…Bojim se da Stolac ostaje prazan, sve više prazan…Čudi me da trenutna vlast ne čini ništa ili skoro ništa na ekonomskom planu…ili je i to dio “projekta čišćenja”.
Jos me čudi, da skoro 25 godina dolazim svakog ljeta u Stolac, i ne samo ja nego i čitava dijaspora, a da nisam doživio da neko organizuje sastanak sa dijasporom, sa konkretnim projektima ili idejama za poboljšanje situacije, prije svega ekonomske. Mislim da bi većina raseljenih Stočana pomogla finansijski svaki konkretan projekat.
Ima li Stolac šansu u turističkoj ponudi?
Stolac je grad od pamtivijeka. Gdje god se nešto počelo graditi, nađeni su tragovi postojanja.
Badanj, Daorson, Radimlja, Bregava, Begovina, Stari grad, ćuprije, vodopadi, mlinice, voće, povrće…i jos puno toga. Ovaj potencijal daje ogromnu šansu za turizam, ali preduslov je da turisti imaju i smještaj, hotele, hostele, bungalove, kampove, restorane…Potrebna je solidna turistička organizacija, koja bi sve to koordinirala i vodila, kao i sklapala aranžmane sa drugim turističkim organizacijama, firmama, ustanovama. Svega toga ima, ali nedovoljno. Ima potencijala, ima i ljudi sa pozitivnim zračenjima i znanjem, ali treba i finansijska potpora. Odakle i od koga, ne znam?!
Šta biste poručili Stočanima? Kako da ponovo od svog grada naprave ugodno mjesto za život?
Prije svega, divim se i izuzetno cijenim ljude koji su se odmah vratili u srušeni Stolac, prihvatili se posla da obnove Stolac. Puno je toga učinjeno i obnovljeno, spriječeno je brisanje tragova postojanja!!!
Divim se i dijaspori od Mostara do Evrope i Amerike da ostaje vjerna svom gradu, bezuslovno. Sve je to fino, ali bez ekonomskog napretka, Stolac neće biti ugodno mjesto za život, bez obzira koliko ga mi voljeli. Moja poruka je da pomognemo svom gradu da preživi, koliko ko može i kako može.
Pomoć je dati šansu sposobnim ljudima, ljudima sa dobrim projektima, kao i ljudima dobrih namjera. Ekonomskim napretkom, sve će napredovati. Uslov je, naravno, da svi Stočani izađu na izbore, da glasaju za najbolje, za stručne, sposobne, sa dobrim namjerama. Da se formira partija ili grupa partija sa zajedničkim predstavnicima. U jedan saff/red/cilj…družimo se, pazimo se…nema nam druge.
Zahvaljujem se Glasu Stoca što mi je dao povjerenje da kažem nekolike!!! Želim Vam puno uspjeha u daljem radu. Kroz Vaše informacije i priloge, osjećamo se dobro, imamo mogućnost da dijelimo ljepotu, radost i tugu.
Razgovarao: Nermin Bise
