Jedan od onih Stočana koji je na svoj način dobra i vedra duša naše čaršije je Salko Šuko koji se trenutno nalazi u Austriji gdje živi sa svojom porodicom. Pravi užitak i izazov bio je raditi intervju sa Šukom u našoj rubrici Stočani u svijetu. Iako je zadnjih nekoliko godina proveo u velikoj borbi protiv teške bolesti, na našem sagovorniku nikada se ne bi moglo primijetiti da je imao i da ima te probleme.
Salko, nakon ogromnih životnih iskušenja u zadnjih nekoliko godina, problema sa zdravljem, reci nam na početku kako si i kako ide oporavak?
Prije nego odgovorim na pitanje kako ide oporavak, osvrnut ću se na historiju moje bolesti. Prije nekih desetak godina odlučio sam kao mladi šezdesetogodišnjak (60) da se otisnem po treći put u pečalbu trbuhom za kruhom.
Već nakon mjesec dana došla je i moja porodica (žena i dva sina) kod mene, pa smo zajedničkim snagama otpočeli borbu za opstanak u toj zemlji. Za mene to nije bila nikakva novost pošto sam veći dio svog života proveo po svim kontinentima svijeta i dobro sam se snalazio na zapadu. Prednost je bila što sam vrlo dobro govorio njemački jezik kao i moja familija.
Veliki teret je bio na mojim leđima jer nije jednostavno bilo obezbijediti sve uslove za život bez bilo čije pomoći i bez bilo kakvih novčanih sredstava, ali za mene se govorilo da ako bi me bacili na glavu ja bih se kao mačka dočekao na noge.
Djeca su krenula na fakultet, žena je radila u ugostiteljstvu (kuhinja), a ja sam se bacio u građevinsko-poduzetničke vode u čemu sam imao veliko iskustvo. Svakako da to nije bilo jednostavno jer je trebalo početi sve iz početka, ono što kažu od kašike do telefona – sve je bilo potrebno.
Uslijed napornog rada dolazi i prvi infarkt, koji sam prebolio stojeći na radnom mjestu, potom i prva operacija i ugradnja stenta, a onda nastupa velika pauza i strogi mir jer morao sam malo i na zdravlje paziti. U daljem životu sve obaveze domaćina kuće preuzela je moja vrijedna žena koja je istovremeno radila više poslova, a i djeca su je pomagala i podržavala u svemu.
Nakon dvije godine odmaranja, nije mi se dalo mirovati, ponovno sam krenuo u neke građevinske poslove (renoviranje starih kuća i stanova). Na jednoj od tih mojih “bauštela” dolazi, uslijed velikih padavina, do odrona zemlje i na mene se ruši jedan zid od nekih 4,5 kubnih metara stare cigle i maltera tako da me u potpunosti zatrpao gotovo do grla.
Tada sam polomio oba kuka i pokidao mokračne kanale. I kako to ovdje biva, hitna pomoć, vatrogasci, policija i helikopter stižu za nekih petnaest minuta, prebacuju me na kliniku. Veliku sreću sam imao da su mi kosti i koštana srž bile u vrlo dobrom stanju tako da nisu vršene nikakve operacije – samo su mi namjestili kukove, koji su bili polomljeni – lijevi na dva mjesta, a desni prepolovljen. Nakon desetak dana već su zarasli, a to nije nikakvo čudo jer na mladom vrlo brzo zarastaju kosti – tada nisam imao ni punih 65 godina.
Nakon šest mjeseci pristupa se operaciji, spajanju mokračnih kanala jer dotad sam imao kesu van tijela uz koju je drenažnim sistemom izlazila voda.
Prva operacija nije u potpunosti uspjela pa se pristupilo plastičnoj operaciji gdje su mi iz usne šupljine uzimali kožu i sa njom sastavljali mokračne kanale koji su bili na dva mjesta popucali. Ta operacija je trajala punih devet sati, što je Bogu hvala, moje mladalačko srce sve izdržalo.To vam je nešto kao kad izolirbanom sastavljate dvije cjevčice. Ta operacija je uspjela. I kada sam pomislio da je sve uredu, na redovnim kontrolama gdje su se pravili CT-ovi, otkrivaju mi karcinom na debelom crijevu.
Nakon savjetovanja sa doktorima specijalistima pristajem na operaciju gdje mi ostranjuju 12 cm debelog crijeva. Operaciju je radio jedan od najpoznatijih profesora iz oblasti onkološke hirurgije – prof. Auer.
Uz Božiju pomoć i ta je operacija uspjela pa sam tada već objavljivao da sam pobijedio karcinom ili kako sam ga ja odmila nazivao “moj mali rakčić”. Opet nastupaju redovne kontrole CT i MR, i kad to hoće da bude, dvije godine nakon toga, otkrivaju mi karcinom na oba plućna krila. Na desnom na dva mjesta i na lijevom na jednom mjestu.
Poslije savjetovanja sa doktorima odlučio sam se na operativni zahvat, gdje je prvo izvršena operacija desnog plućnog krila, a samo mjesec dana kasnije i lijevog – prilikom čega mi je odstranjeno oko jedne trećine pluća. Svakako da te operacije nisu bile nimalo bezazlene nego jako teške i komplikovane i, evo uz Božiju pomoć, i to sam ostavio iza sebe.
I pored zdravstvenih poteškoća nisi izgubio onaj svoj smisao za humor. U Stocu bi rekli da pripadaš onoj staroj gardi stolačkih šereta. Koliko ti je uspjelo da te takav duh održi i da uspješno prebrodiš probleme?
Što se tiče ovog pitanja mislim da sam djelimično odgovorio i na njega kroz opis moje bolesti i liječenja kao i mog ponašanja.
Mislim da je svima nama koji bolujemo od neke bolesti najbolja borba javno o tome govoriti, pozitivno misliti, dosta toga prebaciti na šalu, jer dok se šalite i smijete zaboravljate da vas nešto boli, a ujedno jačate svoj imuni sistem.
Ono što je najvažnije jeste da vjerujete u to jer ljudi koji nemaju ama baš nikakvo vjerovanje, pa čak ni u sebe i svoje sopstvene snage, teško mogu izaći nakraj sa nekom bolesti. U vjeri i vjerovanju je lijek.
Koliko pratiš zbivanja u Stocu i vidiš li neki napredak?
Što se tiče zbivanja u mome voljenom gradu Stocu pratim sve što se dešava jer me interesuje takoreći sve. Posebno mi je teško kada vidim da su nas napustile – preselile meni drage osobe, ali tu se ne može ništa učiniti. Protiv toga se ne možemo boriti.
Što se tiče napretka u gradu, gledajući općenito u posljednjih deset godina, bilo je nekog napretka, svakako da se treba sve pozdraviti. Stočanima može biti bolje samo onda kad se slože i ujedine. Mislim da će u Stocu doći boljitak tek onda kada se omladina ujedini u jedno, da to ne budu omladinske grupe nekih političkih partija – nego jednostavno omladina Stoca, a koji plus toga mogu biti i članovi različitih političkih opcija.
Šta ti u Austriji najviše nedostaje osim stolačke raje i kafe u našoj čaršiji?
Šta mi nedostaje? Jednom riječju – sve.
Nedostaje mi moj Stolac, nedostaje mi šum vodopada Bregave uz koji bih zaspao kao malo dijete, nedostaje mi da sa mojom hanumom popijem kahvu na stepeništu ispod moje košćele i da posmatramo u ljetno veče kako kolone Stočana šetaju prema Begovini i Noti. Nedostaje mi da sa istog stepeništa posmatram preko Bregave kako Batan prostire oprane gunjeve i bičaljeve ispred mlinice, ali to ne mogu više ni gledati jer se sada tu nalazi prelijepi restoran, koji ću, ako Bog da, posjetiti.
Nedostaje mi miris Stoca, jer u Stocu i žara bolje miriše od ruže u Austriji. Nedostaju mi oni glasovi koje čuješ prilikom ispijanja jutarnje kafe. Ne moraš se okrenuti da bi vidio ko dolazi jer si ga po glasu prepoznao. Nedostaje mi Beredža, Kika, ti, Peha, Anel, Muta, Manjak, Medeni, Jasko, Obradovići, Dizdari, Medari, Žugori, Sefe, Vukićevići, Haračići, Turkovići… Kad bih sve nabrajao, morao bih oko tri hiljade imena i najmanje tristo prezimena napisati koji mi nedostaju. Nedostajete mi svi, drugim rječima – nedostaje mi Stolac.
Šta bi poručio Stočanima, posebno mlađim generacijama? Kako da se bore da Stolac bude mjesto boljeg života u budućnosti?
Moja poruka svim mojim dragim Stočanima bila bi:
– Ujedinite snage! Samo ujedinjeni možete postići boljitak za svoj grad i za pokoljenja koja dolaze poslije vas. Vi to možete!
Stolac je poznat po urođenoj prirodnoj inteligenciji, a Bogu hvala, to je jedna po prosjeku najškolovanija sredina. Ne dozvolite da vas prevode žedne preko vode! Po mogućnosti, pokušajte ostati na svom kućnom pragu, pokušajte pokrenuti neki biznis! Jer mogu vam reći, bilo koliko da vam pričaju da ovamo cvjetaju ruže, to nije tačno.
Možda i cvjetaju, ali šta vrijedi kad one ne mirišu kao stolačke, ne mirišu čak ni kao stolačka žara, vjerujte mi. Samo da vam kažem da mi ovamo možemo kupiti sve proizvode koje imamo u BiH, ali vjerujte mi da jedna argeta namazana na najbolji austrijski hljeb nije ukusna kao ona koja je namazana na Demićevu štrucu.
Razgovarao: Nermin Bise
