Priča o Mehi Sadžaku

TEK OROŠENI CVJETOVI

Posvećeno stolačkim gazijama-šehidima izginulim u selu Rabina

Kroz gluhe nišane osluškujem

Razmičem uske sokake, tražim

Očima dodirujem bol

Sjekutići uma grizu utrobu

Grobari raštimanih zglobova

Kleče pored mezarja

Medovinu piju i svemir kriju

Od djece naše

A oni blijedi

Otvorenih očiju

Šetaju čaršijom

Sve sami cvjetovi

Tek orošeni prvom rosom

Dino, Meho, Ernad

Trepere u grudima

Pošli momci u rat

Bregava kao krvotok

Mjeri im otkucaje srca

Smokve pored rijeke

Iz svojih krošnji

Živote im poklanjaju

Oni tmurni kao novembar

U vrijeme odlepršaše

PRIČA O MEHI SADŽAKU

SUDBINA KAO USUD

Sjećanje na pogibiju Mehe Sadžaka i njegovih drugova na Rabini 11. 11. 1994. godine

Sanjao je svoju zemlju, zemlju zebnje. Sad je u njoj: gospodar je svoje sudbine koju mu je život namijenio. Rodio se poslije očeve smrti. Njegova majka Nermina bila je trudna pet mjeseci kada je njen muž Meho poginuo.

Hrabro je podnijela bol i krenula kroz život koji je nije nimalo mazio. Rodila je sina poslije muževe smrti i nadjenula mu njegovo ime Meho. Odgajala ga je i vaspitala, i teškom mukom vodila kroz život, a njen život bio je život svetice.

A šta je u njenom životu bilo tako sveto što bi svakako valjalo otrgnuti od zaborava?

Na prvo mjesto treba staviti čin njenog rađanja dječaka, junaka i šehida Mehmeda.

Tu se nema više što reći. Neka u pergameni njegove majke Nermine spava njegova topla duša napojena blagim mirisom zemlje koju je do posljednjeg trenutka hrabro branio.

Bilo je to u novembru 1994. godine. Ambiciozna i neozbiljna avantura koja se zove Rabina odvela je u smrt mnoge mlade živote među kojima je bilo dosta mladića iz Stoca. Akciju na Rabini vodio je general Dreković.

Dobro se sjećam dječaka Dine, Mehe i Ernada.

Od njihove pogibije prošlo je 27 godina. Zalaze i blijede uspomene. Možda su ih mnogi počeli zaboravljati, ali njihovi najbliži neće ih nikada zaboraviti. Od svega se sjećam Mehinog blagog lica i njegovih sjetnih zelenih očiju.

Pred samu njegovu smrt dugo sam razgovarao s njim.

Pri polasku pozdravili smo se, a onda se on naglo okrenuo i rekao mi: „Daja, ako poginem, halali mi.“ U njegovom glasu osjećala se i drhtala glazba. Bio je to ratnik Amadeus.