TEK OROŠENI CVJETOVI
Posvećeno stolačkim gazijama-šehidima izginulim u selu Rabina
Kroz gluhe nišane osluškujem
Razmičem uske sokake, tražim
Očima dodirujem bol
Sjekutići uma grizu utrobu
Grobari raštimanih zglobova
Kleče pored mezarja
Medovinu piju i svemir kriju
Od djece naše
A oni blijedi
Otvorenih očiju
Šetaju čaršijom
Sve sami cvjetovi
Tek orošeni prvom rosom
Dino, Meho, Ernad
Trepere u grudima
Pošli momci u rat
Bregava kao krvotok
Mjeri im otkucaje srca
Smokve pored rijeke
Iz svojih krošnji
Živote im poklanjaju
Oni tmurni kao novembar
U vrijeme odlepršaše
PRIČA O MEHI SADŽAKU
SUDBINA KAO USUD
Sjećanje na pogibiju Mehe Sadžaka i njegovih drugova na Rabini 11. 11. 1994. godine
Sanjao je svoju zemlju, zemlju zebnje. Sad je u njoj: gospodar je svoje sudbine koju mu je život namijenio. Rodio se poslije očeve smrti. Njegova majka Nermina bila je trudna pet mjeseci kada je njen muž Meho poginuo.
Hrabro je podnijela bol i krenula kroz život koji je nije nimalo mazio. Rodila je sina poslije muževe smrti i nadjenula mu njegovo ime Meho. Odgajala ga je i vaspitala, i teškom mukom vodila kroz život, a njen život bio je život svetice.
A šta je u njenom životu bilo tako sveto što bi svakako valjalo otrgnuti od zaborava?
Na prvo mjesto treba staviti čin njenog rađanja dječaka, junaka i šehida Mehmeda.
Tu se nema više što reći. Neka u pergameni njegove majke Nermine spava njegova topla duša napojena blagim mirisom zemlje koju je do posljednjeg trenutka hrabro branio.
Bilo je to u novembru 1994. godine. Ambiciozna i neozbiljna avantura koja se zove Rabina odvela je u smrt mnoge mlade živote među kojima je bilo dosta mladića iz Stoca. Akciju na Rabini vodio je general Dreković.
Dobro se sjećam dječaka Dine, Mehe i Ernada.
Od njihove pogibije prošlo je 27 godina. Zalaze i blijede uspomene. Možda su ih mnogi počeli zaboravljati, ali njihovi najbliži neće ih nikada zaboraviti. Od svega se sjećam Mehinog blagog lica i njegovih sjetnih zelenih očiju.
Pred samu njegovu smrt dugo sam razgovarao s njim.
Pri polasku pozdravili smo se, a onda se on naglo okrenuo i rekao mi: „Daja, ako poginem, halali mi.“ U njegovom glasu osjećala se i drhtala glazba. Bio je to ratnik Amadeus.
Sve ovo što sada ispisujem je nebitno u odnosu na njihove mlade živote koje krije zemlja bosanska.
Neka im je rahmet veliki i golemi!
Muhamed Hamo Elezović
