Tako to uvijek biva kad se čovjek prevali preko pole života. Misli mu se počnu saplitati o paučinu nedosanjanih snova što se memljivom šutnjom prešute ili sakriju u skrivene kutke usamljenosti, pa u riječima ne mogu da izađu iz misli da bol ne stvaraju, jer je ona preteško tegobna.
I nigdje se čovjek u životnim nedoumicama ne raspilavi kao tu, u ovom našem svijetu pod vrelim suncem, a toliko različitih svjetova ima.
I ako se bilo kada odavde, iz ovog svijeta ode, htjeli bi u jednom pogledu ponijeti sve poglede na sve drage kutke zavičaja. U jednom mirisu zadržati sve mirise naših avlija, i onaj lipin u večeri kasne.
U ušima bi da nam zauvijek ostane klepet nanula i udarci halke o avlijska vrata, svježina Bregavinog žubora i ljetnjeg pljuska iz iznenadnih oblaka. Da sve s nama, negdje daleko, zajedno bajati.
I sjetih se Dine, Dininih kioska. Izbrojah ih pet. Šesto prodajno mjesto bi onaj mali prostor u Rešinoj kući.
Putovala je Dina kroz život sa svojim kioscima. Prvi bješe na prostoru između bivšeg stolačkog suda i starog hotela. U tom međuprostoru oivičenom šimširima, podignut na motune da bi se izravnao sa trotoarom, šarenio se Dinin kiosk.
Tu bi ranom zorom stajao autobus “Udarnik” kojim je stizala štampa i nama djeci dragi crtani stripovi. Često bi tugaljivim pogledom upirali na Dinine emocije, ne bi li nam dopustila da ih besplatno prelistamo. Drugi kiosk je bio ovom prekoputa, pokraj okruglog vodoskoka.
Onda je došao rat i godine izbjeglištva. Dina je i dalje nastavila život sa “svojim kioscima” u Fejicevoj ulici u Zaliku.
Nakon povratka u Stolac imala je kiosk u Uzinovićima.
Koliko samo tih dragih ljudi nedostaje, po kojima su se zvali sokaci, posebna mjesta, pamtili događaji i trenuci radosti.
Što bi Isa rekao “Mi o vuku, a ti na vrata”.
Eh, dobri Isa je uvijek bio ‘trcipis’ u govorenju. Zabrzao bi u pričanju, pa je izgovarao rečenice za pamćenje. I danas kad ga pomenemo rado se sjetimo njegovih bisera i ismijemo do suza.
Mustafa, Hegel, kupio fiću. Pitali ga ribari da ih preveze na Klinje.
– Koliko vas ima?, pitao Hegel.
– Nas pet i ti četvrti, veli Isa.
Kada su okrenuli, prije Gacka, onim brdovitim putem prema Klinju, zaredale uzbrdice. Tješi vozača Isa da je to najveća strana nizastranu. Fićo se raspadao od smijeha.
I mi danas, na pomen dragih ljudi i događaja izmamimo osmijehe na lica. A osmjeha je sve manje, a i razloga za “treptaje duše”.
Kažu da čovjek svuda ima jedan život. A ovdašnji insan sto života, jer živi i svoje i tudje, i sadašnje i prošle. I sve ih poput vještog travara miješa u čarobne napitke radosti.
Suad Kika Prndelj
