Godine 1968. bi dosta žutice u Stocu. Ni mene nije mimoišla. U školu nisam išao nekoliko dana, što mi i nije nešto posebno žao. Ali, ne daju mi moji ni u čaršiju da idem, što je već problem. Vadim ljekarske nalaze i s majkom mi Vasvijom idem u Dom zdravlja da ih preuzmemo.
Nije mi baš bilo jasno zašto mi majka zajeca kad joj vrsni laborant Mišo Raguž reče još na ulazu u Dom zdravlja, gdje ga sretosmo, da u nalazima ima malo žutila. Treba mirovati, a kako je mene teško prikovati za kuću i krevet, završih u stacionaru Doma zdravlja. Još pamtim onu malu sobu u prizemlju Doma zdravlja gdje sam boravio petnaestak dana davne 1968. godine.
Svojstveno je bilo svim manjim hercegovačkim gradovima u to doba da se izgrade prostrane zgrade domova zdravlja, škola, policije i komiteta. Tako se i u Stocu 1961. godine izgradi funkcionalna i prelijepa zgrada današnjeg Doma zdravlja. Prije toga, zdravstvena ustanova nalazila se u Ružića kući Zagradom, te u Koštanoj bolnici.
Odmah po izgradnji, Dom zdravlja dobi ime ”Jan Vitlačil” po poznatom i uglednom apotekaru i ljekaru Janu Vitlačilu, koji je bio porijeklom iz Češke, a skoro čitav svoj radni vijek proveo u Stocu. Vezu sa Stocem familija Vitlačil nikada nije prekidala. Jan je imao sina Zdenka, a njegov je sin Nešo, koji kao kapelnik živi u Italiji, pomogao Stočanima u izbjeglištvu.
Mi, stolačka djeca, Dom zdravlja smo doživljavali kao mjesto gdje se bolno udaraju injekcije i još više bolno popravljaju i vade zubi. Posebno smo se bojali kad bi na smjeni bio Mujo Meškić koji bi, bar se nama tako činilo, imao posebno velike injekcije, koje smo mi zvali konjske injekcije nakon kojih bi, kad bi je neko primio, guzica zatrnula nekoliko dana.
Sjedim ponekad s Pajim Ajanićem, starim medicinskim radnikom, a on mi priča o ljekarima i ostalom medicinskom osoblju stolačkog prijeratnog Doma zdravlja. Stolac je, kao malo koji manji grad, dao zaista mnogo kvalitetnih ljekara.
Oni su većinom svoj radni vijek nastavljali kao specijalisti u Mostaru i Sarajevu. Uz bojazan da nekoga ne zaboravi, Paji ih nabraja. ”Prvo napiši”, kaže Paji, ”Marko Ružić, kao prvi Stočanin koji je dobio zaposlenje u novom Domu zdravlja godine 1962.”
Valja mi nabrojati toliko stolačkih ljekara.
Senad Mehmedbašić, kao jedan od najpoznatijih ginekologa BiH, Komad iz Berkovića, Ivan Goluža, Srećko Vidić, Mladen Bošković, Mustafa Bešo, Sreto Muratović, Dobrislav Bjelica, Zihno Sadžak, Hasan Vele, Senad Kovačić, Nenad Ćupina, Zoran Pudar, Milenko Muratović, Ramiz Medar, Kamela Sadžak, a od farmaceuta: Zlatan Buzaljko (sin poznatog farmaceuta Ethema, Stočanina koji je živio u Valjevu), Angelina Brkić, moja tetka Hatidža Burina.
Kad se spominju ljekari moraju se spomenuti i oni koji su radili u Koštanoj bolnici i to: Mehmed Kapić, Zulejha Rizvanbegović, Branka Đerić, moja školska drugarica Branka Šakota, Mujo Basarić.
Umorih se od pisanja.
Pa zaista je ovaj Dom zdravlja i Stolac, a tu svakako spadaju Haso Sefo i Ismet Pezo (Stočani koji nisu radili u Stocu), bio rasadnik vrhunskih ljekara. Ni stomatolozi nisu zaostajali. Ekrem Čohodarević, koji je po završetku studija u Beogradu dobio zaposlenje u Domu zdravlja, Enez Dizdar, Ale Obradović, Huso Obradović, Semha Šator, Edo Šetka, a od tehničara: Mujo Meškić, Mišo Raguž, Vidoje Šukić, Hajrudin Ajanić Paji, Jugo Đenana, Fikreta Elezović, Slava Raguž, Prce (Zdravkova žena), Pavo Jurković, Boba Bjelica, Dika Vanje, Samija i Milan Stanisavljević, Dragica Trninić, Haso Čekro, Hajra Mulać, Veljo Kuljić, Tilda Vreća, Ahmet Ljubović, Zlatan Zaklan, Marko Aleksić, Majda Buzaljko, Jesenka Čokljat, Slava Raguž, Mevla Prdavac, Ifeta Oglić.
Vozači su bili: Milenko Radan, Zdravko Prce, Ismet Pajo, Mujo Marić, Vojo Šukić, Salko Kohnić.
U administraciji su radili: Seka Kasumović, Pero Milanović, Mujo Pajo, Ismet Isaković, Džemila Tuka, Dunja Prndelj, Tona Hajnoš, Šuko Ahmo te Džemal Ajanić, Hakija Ratkušić, Aziz Lasohan, Niko Matić, Murta Radišević, Mladen Janjoš, Duda Morić, Zela Bešo.
Zaslužuju u ovoj priči da se spomenu i ljekari koji su radili u Stocu i prije izgradnje novog Doma zdravlja i to: Begić, Šerif Voloder, Pezo ginekolog, Mijušković.
U više od 30 godina postojanja Doma zdravlja ”Jan Vitlačil” na čelu uprave bila su samo trojica direktora: Voloder, Komad i Ekrem Čohodarević. Ekrem je nesumnjivo ostavio jedan trajni pečat kao uspješan rukovodilac, ali isto tako i kao čovjek koji je predstavljao veliki autoritet u Stocu. Ponekad bi reagovao na prvu, pomalo agresivno, posebno ako bi se radilo o nepravdi.
Nije imao previše emocije i popusta ni za svoje najbliže. Jedino je bio slab na mezimicu Almu, koja mu je mogla prosuti i ciganluk, a da se on ne naljuti. Ostao je upamćen u stolačkom analima da je tražio sedamdesetih da se objelodani istina o pokolju muslimanskog naroda u Dabru 1941. godine, što je bila velika prijeratna tabu tema i o čemu se u Stocu pričalo uz veliki oprez i samo u četiri oka.
A on, Ekrem, onako svojstveno njemu, direktno, na pravome mjestu, na sjednici Općinskog komiteta, otvara tu bolnu priču stolačke istorije. Krupno je to bilo pitanje i za njega.
Epilog tog poznatog stolačkog slučaja: službeno ništa se nije prihvatilo; Ekrem je od silnog stresa imao velikih zdravstvenih problema; vlasti nisu imale snage niti smjelosti da Ekrema sankcionišu; Stočani, a posebno mladi, konačno su čuli pravu istinu o Čavkarici i pokolju muslimanskog stanovništva u Dabru 1941. godine.
Čujem priču da je Eso Repeša nedavno otišao na neki rutinski pregled kod doktora Marka Ružića. Poslije pregleda i propisivanja neke terapije, zaibreti se Eso kad mu Marko reče: ”Imao si ti i Mirsad Mitava Hrle ehinokokus 1967. godine.”
Pravi ljekari pamte dijagnoze svojih pacijenata čitav život, a pravi je ljekar onaj koji sem doktorata ima još nešto što je jednako važno kao i doktorat, a to sigurno mogu reći u ime svih Stočana, a vjerujem i u ime većine Hercegovaca, ima Stočanin-doktor Marko Ružić.
P.S.
I danas svratim u Dom zdravlja Stolac. Ljubazno i profesionalno me prime uz pitanje kako se zovem. Čistoća i red su evidentni. Ali meni fali Paji, Ekrem, Ahmić, Semha, Mišo, pa i Mujo Meškić i njegova konjska injekcija i primanje sa riječima: ”Đe si mali, je li sve zdravo?” i ono Ekremovo: ”Što si došao?” Za utjehu i na moju radost, kad se moj Sabah ozlijedi od pada s bicikla, ranu mu s velikom ljubavlju previje Zdravka Raič, a onda on po čaršiji priča djeci kad se ozlijede: ”Moja Zdravka će to tebi najbolje previti.”
Zoran Turković
